Diogen – “pjesme ostanka i pjesme odlaska” od sada i na vinilu

Grupa Diogen je prije dvije godine najavljena kao novo pojačanje na našoj rock sceni, a osnovala su je dva člana legendarne Daleke obale, bubnjar Zoran Ukić i gitarist Jadran Vušković, a postavi benda pridružili su se još Miro Šoić na basu i pjevač Ivan Bužančić – Buža.

Njihov debitantski album “Diogen” od sada je dostupan i na vinilu te je podijeljen kao i na CD-u na pjesme ostanka i pjesme odlaska.

Nekoliko uspješnih singlova, “Splitska dica” feat. Dean Dvornik , “Mannheim, Franfurt, Karlsruhe”, “Diogen”, “Mala crna haljina”, “Anđeo čuvar” i “Vrijeme ljubavi”, najavili su album koji je u predgovoru knjižice opisao dugogodišnji urednik Jugotona i Croatia Records, Siniša Škarica:

“Slušajući snimke, već sam napomenuo, slučajnim redoslijedom, nakon dva kruga čuo sam egzistencijalno: ostati ili putovati; stranu ljubavi, ostanka i otpora nasuprot strani strepnje, odlaska i potrage. Tako mi zvuči ploča koju držite u rukama. Sve počinje s Jadranovim gitarističkim riffom, ovdje kao svojevrsnom posvetom Stonesima (dakle Jadrana koji je svirao Younga), u još jednoj priči o „Splitskoj dici”. Ovaj u potpunosti Ukićev komad solidnog rock ‘n’ rolla zapravo je nulta pjesma albuma, neka vrst freske Diogenova koloritnog mikrokozmosa, kakav je oduvijek bio i jest jedinstveni splitski ambijent. “Splitska dica”, apsolutno kao potencijalni hit, uvodi nas u život širi od splitskih ulica i štekata („po cilom svitu igraju se / naša dica”).  On počinje, kako uvijek dan i počinje, s „Jutrom”. Taj šest-četvrtinski slow mnoge će podsjetiti na omiljeni Banovu formu laganice. Tako ja čujem stranu A: „Jutro”, „Mala crna haljina”, „Anđeo čuvar”, i kako i priliči, zaključanu s „Vrijeme ljubavi”.„Mala crna haljina”, kao „la petite robe noire”, ili još prihvaćenije „little black dress”, svevremeni je model kojim je Coco Chanel još tamo davnih dvadesetih prošlog stoljeća, oslobodivši ženu osvojila svijet. Ševa je, iskoristivši semiotiku ‘male crne haljine’ desetljećima eksploatirane u umjetnosti, posebice filmskoj (sjetite se Audrey Hepburn u „Doručku kod Tiffanyja”), napisao – pomalo Dedićevim načinom – jutarnju seksi priču prolazne strasti i brzog zaborava, koju je Ukić pretvorio u privlačni hommage diskoidnom rocku s kojim su u svojim karijerama krajem 70-ih ozbiljno računali svi od Stonesa do Dugmeta…”