Đani Stipaničev ususret festivalu večeri dalmatinske šansone: diskografi su mi jako važni

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi novi intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti hrvatskog pjevača, glumca i glazbenika Đanija Stipaničeva, poznatog kazališnog tenora – baritona te zvijezdu domaćih rock opera i mjuzikala.

U svojoj glazbenoj karijeri uz skladbe koje su pisane za tebe snimio si i dva uspješna tematska albuma. Tako si svojim osebujnim interpretacijama na albumu Kartolina iz Dalmacije predstavio novo glazbeno čitanje dalmatinskih zabavnih i pop klasika: Da te mogu pismom zvati, Maslina je neobrana, Pismo ćali, Galeb i ja …. A na tematskom albumu Kajkavske popevke nove verzije pjesama: Suza za zagorske brege, Hrvatski kraj, Ostavi mi kušlec itd. Koliko ti je kao solo pjevaču, ali i članu 4 Tenora važan timski rad s diskografom u osmišljavanju glazbene cjeline, odnosno albuma?

Ja sam odlučio koncipirati svoju karijeru na način da snimam i izvodim pjesme drugih izvođača, odličnih interpreta koji su ih davno prije proslavili. To mi najviše odgovara. Na neki način ja ih ponovo oživljavam, vraćam ih u život i dajem im svoj neki posebni pečat. Razlog takve odluke je, a da nikoga ne uvrijedim, jer sam jako izbirljiv po pitanju novih pjesama, onoga što mi autori nude. Dosta toga od novih pjesama, pisanih za mene sam snimio ali ipak se lakše odlučujem za snimanje provjerenih naslova. Kod prvog albuma Kartolina iz Dalmacije napravio sam neke početničke pogreške. Recimo snimio sam pjesmu Galeb i ja, a ta pjesma baš se i ne snima. To su bili moji mladalački gafovi i sada ti to mogu otvoreno priznati, jer neke pjesme su prejake i prevelike da bi se mi neki mališani zaigrali i išli napraviti bolju ili sličnu, jednako dobru novu verziju. Kod izbora pjesama uvijek sam pazio da to budu lijepe, nježne pjesme koje super odgovaraju za ljetne večeri ili recimo za pjevanje i druženje s klapom. Važno je da te i nakon dva sata pjevanja ta neka posebna lijepa emocija ponese i pokrene za stvaranje novih projekata. U stvaranju svega toga diskografi imaju veliku ulogu, jer oni stoje iza cijelog projekta, savjetuju, sugeriraju i zajedno sa mnom uobličuju moju zamišljenu priču. Albumi za koje si me pitao posebno su mi dragi, konkretno Kartolina iz Dalmacije jer mi je otvorio vrata diskografskog svijeta i zahvalan sam ljudima iz Dancing Beara koji su odmah stali iza mene i pomogli mi maksimalno u promociji pjesama i video spotova.

4 Tenora i ove godine u Šibenik dolaze kao jedni od glavnih favorita za pobjedu na festivalu. Naime, tri puta ste na Večerima dalmatinske šansone nagrađivani od strane publike. Kako se osjećaš na domaćem terenu kada već u prvom djelu pjesme čuješ snažan pljesak publike i osjetiš da ste ih ponovo dirnuli pjesmom, ali najviše interpretacijom?

Šibenska šansona je mjesto našeg početka. To je naša nulta točka gdje smo prije šesto godina nastupili s „Grande Amore“ velikom pjesmom grupe Il Volo. Premda smo tada nastupili u revijalnoj večeri u kojoj su se izvodile talijanske kancone s tom pjesmom smo utrli put i odredili smjernice za svoje prve autorske pjesme. Na našu veliku sreću i zadovoljstvo sve su ovjenčane nagradama od strane publike. Šibenska narav očito voli ovakve glasove koje proizvodimo nas četvorica. Upravo zbog toga svake se godine posebno pripremamo za šansonu i rado joj se vraćamo. Ove godine na šansoni izvodimo jednu nama posebno dragu i veliku pjesmu, a to mogu tvrditi već ovako u startu prije festivala, jer smo je od početka, od kada smo je prvi put čuli ponijeli u srcima i doživjeli jako emotivno. U jednom zagrebačkom hotelu Goran Karan nam je uz gitaru otpjevao pjesmu, svi smo se samo gledali i odmah smo znali, neću reći da je to remek djelo, ali da je riječ o velikoj pjesmi koja ima snagu i potencijal da ostane jako dugo, dugo vremena. Možda čak i za sva vremena. Pjesama govori o majci, a Goran ju je napisao zajedno sa svojim prijateljem Žarkom Siriščevićem koji nas je prerano napustio. Znam da mu je Goran obećao kako će snimiti ovu pjesmu, ali ne znam je li ona bila namijenjena za 4 Tenora, no mi smo je baš prigrlili, emotivno doživjeli, otpjevali i snimili video spot. Nadam se da će biti upravo onako kako si Turki rekao i da će se pljesak prelomit već nakon prvog refrena, a nakon četvrtog da će biti jedna fina ekstatična situacija koju svi priželjkujemo, mi kao umjetnici i izvođači, ali i sama publika.

Premda ste Marko, Vladimir, Filip i ti dobri prijatelji koliko se to zaboravlja na pozornici i vlada vokalni fair play? Svi ste odlični pjevači, ali ponekad vaši nastupi zvuče kao da je u pitanju natjecanje tko će pjevati glasnije, više ili duže držati ton. Koliko pazite na tu mjeru da vaše glasovne mogućnosti budu ujednačene i u skladu s pravim zahtjevima pjesme.

Slažem se s tobom Turki da ponekad zvučimo kao ovnovi na brvnu i da zna biti nadjačavanja i nadglasavanja pa čak i tko će više baciti glas udalj. Veliki broj puta to je ovisilo i o uvjetima koje smo imali na pozornici. Na žalost ti uvjeti nisu uvijek izbalansirani i jednaki. Nemamo uvijek isto slušanje na pozornici, nije monitoring onakav kakvog priželjkujemo. Pored svega toga mi nastojimo biti u balansu. Nakon toliko puno godina zajedničkog djelovanja jako pazimo da sve mora biti u srazmjeru s onim što pojedina pjesma traži i nudi u svojoj strukturi. Mi smo ljudi koji volimo grleno pjevati i koji vole pokazati svoje glasovne mogućnosti. Na koncu konca u tome uživamo i to je valjda osnovni postulat zašto se baviš tim poslom, zašto voliš svoj glas i svoje pjevanje. Svi mi imamo i tu jednu dozu egoizma koja nas ponekad ponese pa onda na kraju konačni produkt i ne bude baš skroz izbalansiran. Zna se dogoditi da budemo toliko glasni da odnesemo ljude iz prvih redova i pokvarimo im frizure. (smijeh)

Kao kazališni tenor – bariton koji si kazališni angažman doživio kao da je krojen ili pisan po tvom senzibilitetu i pogledu na kazališni rad, u kojem si se spajanjem više umjetnosti mogao najbolje izraziti?

Kazalište je prekrasan mediji. To je priča koju možeš samo poželjeti. Svaki put kad izađeš na pozornicu i pred publiku ti si netko drugi, neki drugi lik i neki drugi karakter. Kazalište omogućuje i bijeg iz svoja uobičajena četiri zida i od okoline koja te okružuje. Imaš priliku pružiti neku drugu kreaciju ljudima koji su željni umjetnosti i predstava. Među svim tim odigranim kazališnim naslovima u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri posebno pamtim svoj prvi angažman u predstavi Jesus Christ superstar. Predstava je i dan danas na repertoaru kazališta Komedija, ali na žalost zbog ne mogućnosti igranja  zbog uvjeta u kojima se trenutno nalazimo Jesus Christ superstar ne priređujemo, ali nadam se da bi publika ovu sjajnu rock operu ponovo mogla gledati od proljeće slijedeće godine. Bio sam presretan da mi je kazališna karijera počela tako zahtjevnom ulogom u kojoj sam Isus, a i mogu se pohvaliti kako sam ove godine za istu ulogu bio i nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta i to zajedno sa svojim kolegom Ervinom Baučićem koji je za ulogu Jude i osvojio nagradu.

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki